Mirt
Mirt
  • SCULPTURES
  • PAINTINGS
  • EXHIBITIONS
  • CV
  • CONTACT

6 kipara srednjeeuropskog prostora

18/6/2015

 
Picture

Početkom 20. stoljeća Paul Valéry postavio je temeljno pitanje modernog određenja identiteta, odnosa između središta i ruba, metropole i periferije, Zapada i Istoka: kada će i hoće li uopće Europa biti svedena na ono što ona realno, prostorno jest – rt Azije. Krajem tog stoljeća isto je pitanje ponovio Jacques Derrida, pokušavajući u semantičkoj preopterećenosti geografskih pojmova naznačiti, otvoriti neki drugi smjer – određenje Europe kao avangarde zemljopisa i povijesti. Odnosi između prostora i kultura vrlo su kompleksni i dinamični, a geografski smještaj i veličina, koliko god imali utjecaja, mogu dovesti do sasvim pogrešnih zaključaka o društvenim, političkim i kulturološkim dominacijama. Međutim, moja razmišljanja vezana za izložbu „6 Scultori della Mitteleuropa / 6 kipara iz Srednje Europe” – odnosno riječ je o projektu, jer se odvija i događa u vremenskim razmacima i u različitim državama, s različitim postavima, pa i umjetnicima – ne kreću se unutar tako kompleksnih pitanja. Odmaknuta od diskursa identiteta, pažnju sam usmjerila na odnose i relacije između odabranih umjetnika i njihovih djela, kao i na odnose između skulpture i prostora (izlagačkog i arhitektonskog). Recimo da me zanima onaj međuprostor koji se stvara svakim novim postavom ove izložbe, ili, da se poslužim starom idejom: tamo gdje prestaje skulptura, po- činje prostor… … a on je na različitim lokacijama, gradovima i gotovo je uvijek dio veće arhitektonske cjeline, koja zapravo i uvjetuje postav izložbe. Dosad je šestero umjetnika, u nešto izmijenjenom sastavu, izlagalo u mađarskom Körmendu (sudjelovali kipari Johannes Platzner i Massimo Poldelmengo, koji kasnije ne izlažu) i u talijanskom Trevisu (Hans-Peter Profunser, Đanino Božić, Carlo Marzuttini, Robert Puczynski, Marijan Mirt, Elisabeth Ledersberger-Lehoczky). U Körmendu je izložba bila postavljena u prizemlju jednog od krila dvorca Batthyány, pa je pažnju plijenilo baštinsko nasljeđe, a ne skulptura. U Trevisu je bio drugačiji odnos. Razigrani postav nadvladao je povijesnost prostora Lazzari. Bez obzira na to što su djela bila različitih formata, materijala i govora, što su to autori već formiranih i prepoznatljivih umjetničkih diskursa, te i na to da do ovog projekta nisu imali zajedničkih istupa, u Lazzariju su izložene skulpture djelovale kao prostorna cijelina. Jer, kada govorimo o izložbi (ili o projektu), važno je istaknuti da nije riječ o pukom prostornom razmještaju različitih skulptura, koje se izvan izlagačkog mjesta mogu promatrati neovisno jedna o drugoj, nego da djela postaju fragmenti samog prostora koji se doživljava kao jedinstvo. Ništa novoga ne govorimo ako taj odnos razmatramo kao stvaranje nove vrijednosti, ne samo unutar prostornog nego i društvenog i kulturnog konteksta. Skulptura je dijelom i uvjetovana okolnostima u kojima nastaje: fizičkim položajem, smještajem u odnosu na okolne objekte, posebnostima namjene i mnogim drugim detaljima koji stvaraju specifičan kontekst. Kada govorimo o skulpturi, moramo imati na umu da je ipak riječ o nekom objektu koji, prije svega svojom energijom, a ne samo formom, sudjeluje u životu prostora, ulice ili grada. Ukoliko i drugi sudionici tog suživota osjete da je ta energija kompatibilna njihovoj, ukoliko dođu u kontakt i komuniciraju s djelom, tada su namjena, svrha i cilj te skulpture ispunjeni. I kao takva, samo je korak prema istraživanju pravih vrijednosti dviju tema – vrijednosti skulptura koje se stvaraju u kontekstu kulturnog pejzaža i razvijanje kulture življenja. Stoga bi se izložba/projekt „6 Scultori della Mitteleuropa / 6 kipara iz Srednje Europe“ mogla sagledati iz drugačije perspektive; istra- žiti elemente u promjenama skulpturalnog i arhitektonskog diskursa. Njihovi odnosi, razvoj, ali i razmimoilaženja i sudaranja, kao i moguća negiranja tih odnosa, shvaćaju se kao rezultat interakcija između materijalne i nematerijalne produkcije u kojima sami nastupajući umjetnici konstituiraju mreže praksi, znanja i razmjena. U zaokretu od narativa koji se fokusiraju na nacionalne ili regionalne povijesti, ova izložba/projekt se usmjerava prema raznim oblicima medija skulpture i događajima koji su rezultat različitih praksi i istraživanja. Galerija Marin iz Umaga treći je izlagački prostor koji „udomljuje“ šestero autora. Imena su ista kao u Trevisu, no njihova djela, pa time i postav, jesu drugačiji, čime se samo šire granice propitivanja njihovih suodnosa. Razlog tome što je upravo ovih šestero umjetnika odabrano je taj što svi oni, bez obzira na razlike u stilskim izričajima, poetikama, rodnostima i provenijencijama, pa čak i bez obzira na generacijske udaljenosti, pokazuju da imaju mnogo toga zajedničkoga. Prvenstveno ih veže to što su svi oni umjetnici koji misle kao kipari, premda se neki od njih bave i drugim umjetničkim disciplinama. Izražavajući se volumenom i prostorom, neovisno o tome radi li se o klasičnome pristupu ili o instalaciji, svi oni imaju istaknuti osjećaj za gradnju i oblikovanje forme, za strukturu materijala i njihove pretvorbe u taktilne, plastične oblike. Karakterizira ih i to što je njima koncept važniji od narativa, a izbor materijala važniji od motiva. Kod njih vrijedi da je važno naglasiti oblikovnu konstrukciju i strukturu njihovih radova. Njihova izražajnost kreće se od ekspresivnih do geometrijskih formi, od tehnoloških efekata do onih prepuštenih slučaju, preko apstraktnih formi asocijativnog podrijetla do uglačanosti tragovima ruku ili boja utisnutih u samu materiju, od uporabe klasičnih materijala poput kamena ili drva do rabljenih metalnih ili papirnatih dijelova. Svi oni vrlo dobro poznaju prirodu kiparskog medija i znaju pažljivo odmjeriti odnose plastičkih, taktilnih i pikturalnih elemenata u svojim djelima, bez obzira na to što se neki od njih vole upustiti u eksperiment. Stoga je i osnovna namjera izložbe/projekta ta da se kroz pristup ovih šestero umjetnika potvrdi stalna prisutnost, aktualnost i važ- nost kiparskog izričaja. Isto tako je važno da se povuče paralela prema suvremenoj umjetničkoj praksi i pritom istaknu sličnosti ili razlike u pristupu, koje u konačnici skulpturi ne umanjuju snagu, invencije i vizualno bogatstvo. Valja tu reći da upravo ta sposobnost obogaćenja i ta „drugačijost“ skulpture danas, kad se mediji međusobno dotiču, isprepliću, miješaju i nadopunjuju, može biti praksa – i mnogima i jest – i izazov. Međutim, svaki je medij podjednako tako pogodan da se iz njega izvuče najviše i da to najviše postane prava vrijednost.
 Jerica Ziherl
galerija_marin_izlozba.pdf
File Size: 424 kb
File Type: pdf
Download File


Comments are closed.

    Categories

    All
    Group Exhibitions
    Solo Exhibitions

    RSS Feed



    Archives

    December 2017
    September 2017
    June 2017
    April 2017
    February 2017
    November 2016
    July 2016
    June 2016
    May 2016
    November 2015
    October 2015
    September 2015
    June 2015
    May 2015
    March 2015
    December 2014
    November 2014
    September 2014
    August 2014
    July 2014
    June 2014
    May 2014
    April 2014
    February 2014
    October 2013
    June 2013
    May 2013
    December 2012
    November 2012
    October 2012
    August 2012
    July 2012
    June 2012
    May 2012
    February 2012
    November 2011
    February 2011
    December 2010
    November 2010
    October 2010
    May 2010
    December 2009
    September 2009
    May 2008
    October 2007
    April 2007
    October 2006
    September 2006
    April 2006
    December 2005
    October 2004
    July 2004
    December 2002
    November 2002
    August 2002
    January 2001
    May 1999
    May 1997
    April 1996
    December 1994
    September 1994
    April 1994


    Short list

    Solo Exhibitions
    Group exhibitions