Početkom 20. stoljeća Paul Valéry postavio je temeljno pitanje modernog određenja identiteta, odnosa između središta i ruba, metropole i periferije, Zapada i Istoka: kada će i hoće li uopće Europa biti svedena na ono što ona realno, prostorno jest – rt Azije. Krajem tog stoljeća isto je pitanje ponovio Jacques Derrida, pokušavajući u semantičkoj preopterećenosti geografskih pojmova naznačiti, otvoriti neki drugi smjer – određenje Europe kao avangarde zemljopisa i povijesti. Odnosi između prostora i kultura vrlo su kompleksni i dinamični, a geografski smještaj i veličina, koliko god imali utjecaja, mogu dovesti do sasvim pogrešnih zaključaka o društvenim, političkim i kulturološkim dominacijama. Međutim, moja razmišljanja vezana za izložbu „6 Scultori della Mitteleuropa / 6 kipara iz Srednje Europe” – odnosno riječ je o projektu, jer se odvija i događa u vremenskim razmacima i u različitim državama, s različitim postavima, pa i umjetnicima – ne kreću se unutar tako kompleksnih pitanja. Odmaknuta od diskursa identiteta, pažnju sam usmjerila na odnose i relacije između odabranih umjetnika i njihovih djela, kao i na odnose između skulpture i prostora (izlagačkog i arhitektonskog). Recimo da me zanima onaj međuprostor koji se stvara svakim novim postavom ove izložbe, ili, da se poslužim starom idejom: tamo gdje prestaje skulptura, po- činje prostor… … a on je na različitim lokacijama, gradovima i gotovo je uvijek dio veće arhitektonske cjeline, koja zapravo i uvjetuje postav izložbe. Dosad je šestero umjetnika, u nešto izmijenjenom sastavu, izlagalo u mađarskom Körmendu (sudjelovali kipari Johannes Platzner i Massimo Poldelmengo, koji kasnije ne izlažu) i u talijanskom Trevisu (Hans-Peter Profunser, Đanino Božić, Carlo Marzuttini, Robert Puczynski, Marijan Mirt, Elisabeth Ledersberger-Lehoczky). U Körmendu je izložba bila postavljena u prizemlju jednog od krila dvorca Batthyány, pa je pažnju plijenilo baštinsko nasljeđe, a ne skulptura. U Trevisu je bio drugačiji odnos. Razigrani postav nadvladao je povijesnost prostora Lazzari. Bez obzira na to što su djela bila različitih formata, materijala i govora, što su to autori već formiranih i prepoznatljivih umjetničkih diskursa, te i na to da do ovog projekta nisu imali zajedničkih istupa, u Lazzariju su izložene skulpture djelovale kao prostorna cijelina. Jer, kada govorimo o izložbi (ili o projektu), važno je istaknuti da nije riječ o pukom prostornom razmještaju različitih skulptura, koje se izvan izlagačkog mjesta mogu promatrati neovisno jedna o drugoj, nego da djela postaju fragmenti samog prostora koji se doživljava kao jedinstvo. Ništa novoga ne govorimo ako taj odnos razmatramo kao stvaranje nove vrijednosti, ne samo unutar prostornog nego i društvenog i kulturnog konteksta. Skulptura je dijelom i uvjetovana okolnostima u kojima nastaje: fizičkim položajem, smještajem u odnosu na okolne objekte, posebnostima namjene i mnogim drugim detaljima koji stvaraju specifičan kontekst. Kada govorimo o skulpturi, moramo imati na umu da je ipak riječ o nekom objektu koji, prije svega svojom energijom, a ne samo formom, sudjeluje u životu prostora, ulice ili grada. Ukoliko i drugi sudionici tog suživota osjete da je ta energija kompatibilna njihovoj, ukoliko dođu u kontakt i komuniciraju s djelom, tada su namjena, svrha i cilj te skulpture ispunjeni. I kao takva, samo je korak prema istraživanju pravih vrijednosti dviju tema – vrijednosti skulptura koje se stvaraju u kontekstu kulturnog pejzaža i razvijanje kulture življenja. Stoga bi se izložba/projekt „6 Scultori della Mitteleuropa / 6 kipara iz Srednje Europe“ mogla sagledati iz drugačije perspektive; istra- žiti elemente u promjenama skulpturalnog i arhitektonskog diskursa. Njihovi odnosi, razvoj, ali i razmimoilaženja i sudaranja, kao i moguća negiranja tih odnosa, shvaćaju se kao rezultat interakcija između materijalne i nematerijalne produkcije u kojima sami nastupajući umjetnici konstituiraju mreže praksi, znanja i razmjena. U zaokretu od narativa koji se fokusiraju na nacionalne ili regionalne povijesti, ova izložba/projekt se usmjerava prema raznim oblicima medija skulpture i događajima koji su rezultat različitih praksi i istraživanja. Galerija Marin iz Umaga treći je izlagački prostor koji „udomljuje“ šestero autora. Imena su ista kao u Trevisu, no njihova djela, pa time i postav, jesu drugačiji, čime se samo šire granice propitivanja njihovih suodnosa. Razlog tome što je upravo ovih šestero umjetnika odabrano je taj što svi oni, bez obzira na razlike u stilskim izričajima, poetikama, rodnostima i provenijencijama, pa čak i bez obzira na generacijske udaljenosti, pokazuju da imaju mnogo toga zajedničkoga. Prvenstveno ih veže to što su svi oni umjetnici koji misle kao kipari, premda se neki od njih bave i drugim umjetničkim disciplinama. Izražavajući se volumenom i prostorom, neovisno o tome radi li se o klasičnome pristupu ili o instalaciji, svi oni imaju istaknuti osjećaj za gradnju i oblikovanje forme, za strukturu materijala i njihove pretvorbe u taktilne, plastične oblike. Karakterizira ih i to što je njima koncept važniji od narativa, a izbor materijala važniji od motiva. Kod njih vrijedi da je važno naglasiti oblikovnu konstrukciju i strukturu njihovih radova. Njihova izražajnost kreće se od ekspresivnih do geometrijskih formi, od tehnoloških efekata do onih prepuštenih slučaju, preko apstraktnih formi asocijativnog podrijetla do uglačanosti tragovima ruku ili boja utisnutih u samu materiju, od uporabe klasičnih materijala poput kamena ili drva do rabljenih metalnih ili papirnatih dijelova. Svi oni vrlo dobro poznaju prirodu kiparskog medija i znaju pažljivo odmjeriti odnose plastičkih, taktilnih i pikturalnih elemenata u svojim djelima, bez obzira na to što se neki od njih vole upustiti u eksperiment. Stoga je i osnovna namjera izložbe/projekta ta da se kroz pristup ovih šestero umjetnika potvrdi stalna prisutnost, aktualnost i važ- nost kiparskog izričaja. Isto tako je važno da se povuče paralela prema suvremenoj umjetničkoj praksi i pritom istaknu sličnosti ili razlike u pristupu, koje u konačnici skulpturi ne umanjuju snagu, invencije i vizualno bogatstvo. Valja tu reći da upravo ta sposobnost obogaćenja i ta „drugačijost“ skulpture danas, kad se mediji međusobno dotiču, isprepliću, miješaju i nadopunjuju, može biti praksa – i mnogima i jest – i izazov. Međutim, svaki je medij podjednako tako pogodan da se iz njega izvuče najviše i da to najviše postane prava vrijednost.
Jerica Ziherl
| galerija_marin_izlozba.pdf |
RSS Feed